Naš župljanin don Frano Bešlić (DB) proslavio je 5. srpnja mladu misu u župnoj crkvi, a 2. kolovoza u kraju oca Ivice, u župi Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije u Posušju. Njegovo je mladomisničko geslo je “Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju” (Iv 10,10). Prenosimo intervju koji je tim povodom don Frano dao za Radio Posušje.

Tko je don Frano Bešlić?

“Don Frano Bešlić je prije svega odnedavno svećenik. Kad me ljudi pitaju odakle si, ja obično kažem Hercegovac iz Zagreba. Rođen i odrastao u Zagrebu. Otac mi je ovdje iz Posušja, a majka iz Tomislavgrada. Salezijanac sam, pripadnik Družbe svetog Franje Saleškog koju je utemeljio sveti Ivan Bosco. Imam stariju sestru i brata, oboje su hvala Bogu vjenčani s dječicom. Ja sam najmlađi u obitelji, tako da još mene trebaju otpremiti i roditelji mogu u mirovinu. Rođen sam 2. siječnja 1996.”

Malo tko računa da će biti svećenik ili časna sestra, ali kad Bog zove – ne odbija se. Kada ste osjetili poziv i kako ste se odlučili odazvati tome pozivu?

“Obično volim reći po pitanju duhovnog poziva da to nije nešto što dođe nekad niti je nešto što ja na neki način mogu zaslužiti. To je jedan dar kojega primimo na dan našega začeća, dan našega rođenja i onda o tebi ovisi, o tome koliko s otvoren, koliko si blizu Boga, hoćeš li taj poziv otkriti i kako ćeš ga otkriti. Za mene je to bilo već prisutno od ranoga djetinjstva. Ja sam inače iz franjevačke župe, bosanskih franjevaca, ali smo često išli na misu i kod hercegovačkih franjevaca u Dubravu. Tako da sam od djetinjstva imao jedno uzvišeno poimanje svećenstva, volio sam provoditi vrjeme s njima, volio sam ići kao mali u crkvu. Čak sam govorio da ću do 40. godine igrati košarku, a poslije toga ići u svećenike. Kroz tinejdžerske godine se to pomalo spustilo. Bilo je zatomljeno razno raznim drugim stvarima, posebice košarkom koju sam jako volio. U njoj sam pronalazio ostvarenje dječakog sna da ostavim neki trag u svijetu. Mislio sam da je to taj način. No, onda je došla jedna ozlijeda, te duhovno iskustvo Međugorja i euharistijskog klanjanja gdje sam prvi put doživio Božju ljubav. To je bilo prvo upoznavanje što to znači – Bog je živ. Imao sam 16 godina. Nakon tog iskustva, ta želja se iz djetinjstva se vratila. Počeo sam na tu nakanu moliti. Upozano sam don Ivana Bosca preko don Damira Stojića. Skužio, shvatio i prepoznao da ono što sam osjećao u djetinjstvu jest uistinu bio duhovni poziv. Ušao sam u salezijance s 19 godina.”

Imali ste afiniteta za košarkom, voljeli je… U tim najosjetljivijim godinama dogodila se ozljeda koja je označila usporavanje sa zamišljenim snom da u košarci napravite nešto veliko. Sigurno se nije bilo lako odreći puta koji ste sami sebi željeli, htjeli…?

“Tako je. U mom slučaju je bila ozljeda za koju su doktori smatrali da potencijalno završava karijeru. Poslije se ispostavilo da nije tako. Ja sam nakon iskustva Međugorja i nakon ponovnog početka razmišljanja o duhovnom zvanju, nastavio trenirati košarku. No, nije to više bilo isto, nisam više imao isti žar i istu želju da uspijem pod svaku cijenu, da ste kroz to ostvarim. Jednostavno sam uviđao da Bog od mene želi nešto drugo. Nastavio sam te dvije ili tri godine trenirati i igrati. No, vrlo brzo sam uvidio da to nije to više, te da me Bog poziva da krenem nekim drugim putem.”

Uslijedilo je školovanje i vrijeme formacije koje sigurno ima svoje kušnje jer ipak je to vrijeme gdje utvrđujemo je li to doista poziv za nas. Kako je proteklo?

“Tako je. S razlogom je tih deset godina školovanja i formacije. Sve ima svoj smisao. Crkva je u svojoj mudrosti i naša salezijaska družba je tako postavila stvari da tih deset godina imaš dovoljno vremena da uđeš u svoje srce, u svoje motivacije, da sagledaš svoj život i da negdje pokušaš uvidjeti je li to uistinu duhovni poziv. I onda kroz neka konkretna pastoralna iskustva, u našem slučaju rad s mladima uvidjeti je li to uistinu salezijanski poziv. Je li to karizma koju mi je Bog darovao i po kojoj želi da se posvetim i djelujem kao salezijanac i kao svećenik. Bilo je kušnji, pogotovo u prvim godinama, upravo zbog tog preispitivanja jer nije lako ući u sebe, biti iskren sam sa sobom i svojim duhovnikom. No, uvijek je plod toga jedna jasnoća koja kada dođe te može samo učvrstiti u tom pozivu. Rekao bi da su najvažnije dvije godine te formacije bile pedagoška praksa, a to je razdoblje između filozofije i teologije kada imamo konkretno iskustvo rada u nekoj salezijanskoj zajednici, župi ili oratoriju, gdje možeš vidjeti kako će izgledati tvoj salezijanski život. Dakle, dobiješ jednu realnu sliku života zajednice, problema, poteškoća i rada s mladima, te svih izazova. Obično se tu lome koplja i braća uvide da je to to ili da je to život koji nije za njih.”

U Hercegovini su poznatiji franjevci i dijacezanski svećenici, drugi redovi možda malo manje…

“Puno ime je Družba sv. Franje Saleškog koju je osnovao sveti Ivan Bosco. On je bio jedan talijanski svećenik iz devetnaestog stoljeća kojega je Bog podigao da se pobrine za tadašnje siromašne mlade. Svaka karizma u Crkvi je jedan izraz Božje ljubavi preko kojega se on želi pobrinuti za određenu sekciju društva. U ovom slučaju Bog se želio pobrinuti za mlade. Don Bosco je bio dijecezanski svećenik koji je šećući ulicama Torina, gledajući bijedu i siromaštvo mladih uviđao da se netko za njih treba pobrinuti. On je rekao da kad bi oni imali nekoga komu je stalo do njih, oni ne bi završavali u zatvoru ili ulazili u tolike probleme. Onda je on osnovao malo po malo oratorij. Oratorij znači dom molitve. To je jedno mjesto gdje se mladi mogu okupiti, družiti, igrati, ali iznad svega upoznati svoju vjeru, istine kršćanske vjere, rasti u svom odnosu s Gospodinom i na koncu se opredjeliti za životni poziv. Sve je to počelo jednim snom kojega je usnuo u devetoj godini. Vidio je dječake kako se tuku, prepiru i psuju. On među njih ulazi nastojeći ih rastaviti sa šakama. No, pojavljuje se Gospodin u bijelom, to je naravno Isus Krist koji mu kaže ne šakama, ne strogošću, nego ljubavlju i blagošću ćeš pridobiti te moje sinove k sebi. Isus mu obećava da će mu dati učiteljicu koja će mu pomoći. I onda vidi drugu scenu divljih životinja, pasa, medvjeda i vukova koji se pretvaraju u janjce. Onda mu u tom trenutku dolazi Blažena Djevica Marija, ta gospođa koju je Isus najavio. Kada ju je don Bosco pitao tko je, kazala je da je ona ona za koju je tvoja mama naučila te da pozdravljaš tri puta dnevno. To je molitva Anđeo Gospodnji. Ona mu je rekla da želi da se ovo dogodi njezinim sinovima i u tom trenutku divlje životinje su se pretvorile u janjce. Rekla je onda da će biti uz njega i da će mu pomoći, da ih on uči rugobi grijeha i ljepoti kreposti. On je rekao da nema nikakva znanja za to, a ona je rekla da će u svoje vrijeme sve razumjeti. I nekoliko godina prije smrti, sa svojih sedamdeset i nešto godina, don Bosco je slavio misu u jednoj crkvi koju je pomogao sagraditi i kaže da tek tada shvaća značenje riječi: „U svoje vrijeme sve ćeš shvatiti.“. Don Bosco je osnovao družbu od dječaka iz svoga oratorija, tih prvih dječaka koje je počeo okupljati koje je pozvao da ga nasljeduju, da se opredjele za jedan radikalniji način života tj. redovniči život, te da nastave njegovo djelo i nakon njegove smrti. To se i dan danas, salezijansko djelo u 136 zemalja nastavlja. Bog nastavlja dopirati i dolaziti preko svojih salezijanaca do svojih mladih.

Mladomisničko geslo?

“‘Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju’ (Iv 10,10), to je moje mladomisničko geslo. Razmišljajući o mladomisničkom geslu, čekao sam trenutak da se upali žarulja. I to se dogodilo kada sam odabrao simbol koji ću staviti na svoju mladomisničku sličicu – to je simbol pelikana. Pelikan je jedan od simbola Isusa Krista. Zašto? Zato što pelikan, prema predaji kada želi nahraniti svoje mlade, a kada nema nigdje naći hrane, on svojim kljunom bode svoj stomak i onda njegovi ptići piju njegovu krv i pelikan onda umire. To mi je prekrasna slika Krista koji je dao svoj život za nas. Moja želja je da upravo na taj način živim svoje svećinštvo i svoj salezijanski poziv: da ja umirem kako bi drugi mogli živjeti.

Gdje vas sada čeka služba?

“Služba me čeka na Knežiji u Zagrebu u župi Marije Pomoćnice. Provincija mi je povjerila službu voditelja oratorija i župnoga vikara u župi.

Što biste kao mladi svećenik poručili mladima, kao netko tko će raditi s mladima, a posebice savjet mladima koji razmišljaju o duhovnom zvanju?

“Volim reći mladima da treba biti potpuno normalno pitati se: Bože gdje me to pozivaš? To znači za mladu osobu uzeti u obzir i pitanje: Gospodine, zoveš li me možda na redovnički, svećenički poziv? To ne bi trebao biti jedan tabu u našem društvu što vrlo često je. To kažem zato jer je Božji plan za svakog od nas najljepši i najbolji mogući plan. I kada ga otkrijemo, mi ćemo biti najsretniji i najispunjeniji ljudi, kakav god to poziv bio, bio to bračni ili redovnički poziv, poziv na posvećeni život. Zato je moja poruka mladima da se ne boje Gospodinu postaviti to pitanje i da se ne boje prihvatiti Njegov odgovor kakav god on bio.”

Radioposusje.ba (Z. Pišković)