U središtu kršćanstva kao prepoznatljiv znak stoljećima je bio križ. Njime se označavala tragična Isusova životna sudbina kojim je posvjedočio Božju privrženost čovjeku. Teološki, križ se uvijek vezivao uz Isusovo uskrsnuće. Kad god se govorilo o uskrsnuću neizostavno se spominjao križ i kad god se govorilo o križu povezivalo se njega s uskrsnućem.

Isus je upravo jedinstven po tome što je patio i umro za druge pa tek onda uskrsnuo, dok se kod drugih bogova spominje mogućnost da ožive kao što oživljava priroda svake godine. Križ povezuje čovjeka s Bogom – to je vertikala, a povezuje i ljude međusobno – što se naziva horizontalom.

Pa ipak, nikad kao danas križ nije bio problematičan u društvu i za ljude. Prije su posvuda bili križevi: u kućama, u dvorištima, na raskrižjima putova, po njivama, crkvama, školama, javnim ustanovama. Sav prostor i sav život bio je duboko u znaku Raspetoga. Međutim u posljednje vrijeme u duboko kršćanskoj europskoj kulturi sve su jasniji prigovori protiv križa: u školama, na javnim mjestima, na trgovima. Križ postaje smetnja. Kao da se uklanjanjem križa želi izbrisati sve ono što je križ značio za čovječanstvo i za kršćanstvo. I kao da križ nije proistekao iz života i smrti konkretnoga čovjeka u kojem je Bog na osobit način bio prisutan – u Isusu.

Štoviše, takva nastojanja oko uklanjanja križa iz života – kako god to zvučalo paradoksalno – žele neki vjernici ukloniti i iz kršćanskog života. Naime, mnogi tzv. karizmatici okupljaju brojne vjernike i pokušavaju ih uvjeriti kako je moguće iz života isključiti križ kao simbol patnje, žrtve i darivanja za druge i nekim hokus-pokus tehnikama preskočiti patnju, bolest i nevolju, kao da patnja i bolest ne spadaju u sastavni dio života. Na taj način oni krivo uče ljude kako je u životu sve moguće postići brzo i na lagan način. Ako bi to bilo tako, onda bi Isusova smrt i muka bile uzaludne i besmislene, onda bi ti karizmatici bili mudriji i moćniji od Isusa koji je svoj život shvatio i kao put preko Kalvarije.

Upravo nas Veliki petak upozorava na ozbiljnost života, na opasnost od zla i grijeha i na posljedice koje se ne mogu iz života isključiti. Patnja, nevolja, bolest i smrt spadaju jednostavno na život. Od njih jednostavno nije moguće pobjeći, a oni koji obećavaju takvo što samo zavaravaju ljude. Svjetlo uskrsnuća i svjetlo života dolazi kroz patnju, kroz nevolju i smrt. To nam pokazuje i tragični događaj Velikoga petka.

prof. dr. sc. fra Božo Lujić