KRŠTENJE GOSPODINOVO "A" 2017. Iz 42,1-4.6-7; Ps 29,1-4.9b-10; Dj 10,34-38; Mt 3,13-17
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Dođe Isus iz Galileje na Jordan Ivanu da ga on krsti. Ivan ga odvraćaše: »Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?« Ali mu Isus odgovori: »Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!« Tada mu popusti.
Odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode. I gle! Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj. I eto glasa s neba: »Ovo je Sin moj, ljubljeni! U njemu mi sva milina!«
Riječ Gospodnja.
Komentar
Današnje evanđelje priča o mijenjanju uloga. Isusovo krštenje po Ivanu vrijedi povijesno kao jedan od najsigurnijih događaja u Isusovu životu. Ono dakako ima jednu “poteškoću”, ne samo za nas danas, nego i za prve kršćane. Ivanovo krštenje bilo je krštenje pokore. Na Jordan su dolazili ljudi kojima je to bilo “nužno”.
Evanđelist Luka zorno opisuje tko je sve došao na Jordan: varalice i zločinci, nezadovoljni vojnici i carinici. Svi su oni bili spremni za obraćenje i promjenu svoga zlog života. Inače, oni ne bi dolazili u pustinju velikom pokorničkom propovjedniku Ivanu, da ispovjede svoje grijehe i da se krste.
Tko je sada čuo, da se Isus dao krstiti od Ivana, naravno da može postaviti pitanje: Je li to za Isusa također “nužno”? Zar se i on morao najprije obratiti Bogu i činiti pokoru? Ako ne, zašto se dao krstiti? Za one koji su ga opazili, moralo ih se dojmiti, da je i on kao i svi drugi grješnik.
Evanđelist Matej vjerojatno je znao za te prigovore. On se htio susresti s njima i stoga opisuje, drukčije nego Marko, dijalog između Krstitelja i Isusa. Razgovor kruži oko promjene uloga. Ivan ustuknu: “Ti mene treba da krstiš”. Tebi ne treba pokora! Ja trebam krštenje, a ne ti! Isus ustraje na tome, da usred ovoga šarolikog grješnog mnoštva ljudi primi krštenje: tako želi Bog od njega!
Što je pokrenulo Isusa na taj korak? Zašto je napustio Nazaret, svoju obitelj, svoje zanimanje? Dugih trideset godina živio je potpuno neugledni obrtnički život. Sada kreće. Njegov prvi javni “nastup” je tako nešto kao njegov “životni program”. On od početka zauzima mjesto, koje izražava njegovu životnu zadaću: “Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike” (Mt 9,13). Također njegovo ime “Isus”, hebrejski “Jeshua” izražava to: “On će spasiti narod svoj od grijeha njegovih” (Mt 1,21). Isusova pomoć za grješnike počinje time, da on nije na distanci prema njima, nego da je usred njih.
Promjena uloga o kojoj izvještava današnje evanđelje, glasi: Taj koji je trebao krstiti, daje se krstiti; i koji je morao biti kršten, krsti. To je u svakom slučaju promjena uloga. Isus je Svetac, koji dijeli život i smrt grješnika. On je Mesija, koji ide preko Jordana. On je Jaki koji osjeća slabosti na vlastitom tijelu. On je Pravedni kojeg je nepravda beskrajno ganula. On dopušta da kao jedan od njih bude kršten. On se s ovim korakom nije solidarizirao samo s porukom Krstitelja, nego također s grješnim ljudima. Potpuno je na njihovoj strani. Prihvaća da bude među njima.
Od ovog izručenja i od ove zadaće obilježeno je čitavo njegovo djelovanje do njegove smrti na križu. I Bog upravo uz to daje svoj pristanak: “Ovo je Sin moj Ljubljeni!” Ako mi to shvatimo i srcem razumijemo, tada Božić nije uzalud slavljen: Bog sve nas ljubi kao svoju djecu i on je stoga poslao svoga Sina kao ljudsko dijete izgubljenim ljudima, da bi oni opet našli put do Očeve kuće, da on svakom od nas opet može kazati: “I ti si moje ljubljeno dijete!”
fra Jozo Župić
Župa B.D. Marije Anđeoske 