Svjetlo uskrsne zbilje

Uskrsnu stvarnost možemo promatrati vrlo široko iz perspektive onoga što se zbilo s Isusom nakon tragičnog događaja na Kalvariji, ali ju je moguće gledati i iz sužene perspektive onih koji su stajali naspram te stvarnosti i kojima se ta stvarnost tu i tamo otvarala i koji su se također otvarali spram te stvarnosti…

Za prvu perspektivu karakteristično je da uvažava do kraja Isusove patnje i smrt koje se u uskrsnuću na neshvatljiv način preobražuju u novu, gotovo nevjerojatnu stvarnost, koja izmiče povijesnom provjeravanju. Stvarnost Isusova uskrsnuća, s te strane, jest stara i donekle poznata, ali nije u potpunosti; jest nova, ali neminovno pretpostavlja staru.

Svjetlo uskrsne zbilje pokazuje da je Isus živ, ali ne kao prije; da je nazočan među svojim učenicima, ali oni ga ne zamjećuju dok im se ne pokaže i ne omogući da ga vide. Moglo bi se jednostavno reći kako ga obično oko ne može zamijetiti ako Uskrsli ne omogući prodor u tu zbilju.

Dospjevši do te točke razmišljanja, došli smo i do druge perspektive gledanja i prihvaćanja uskrsne stvarnosti sa stajališta Isusovih učenika i onih koji su uskrsloga Isusa vidjeli. Povijesnoga su Isusa mogli vidjeti svi i susresti se s njime, mogli su čuti njegovu riječ i zamoliti ga za pomoć. Međutim uskrsnu stvarnost iskusuju i zamjećuju samo oni kojima to uskrsli Krist omogući, kojima se pokaže, kojima progovori riječ raspoznavanja.

Evanđeoska su izvješća zabilježila podatak koji je bio veoma teško shvatljiv kao umetak nekoga kasnijeg razdoblja: da se Isus ponajprije ukazuje jednoj ženi – Mariji Magdaleni, potom Petru i Ivanu, nakon toga i ostalim apostolima, dvojici žalosnih učenika na putu u Emaus te, na koncu, i Tomi. Zašto upravo njima, a ne i drugima i zašto ne svima? Postoji li neka vidljiva logika u takvom redoslijedu? Otkriva li nam sve to nešto što bi bilo značajno za shvaćanje i interpretaciju uskrsne zbilje i za današnje vrijeme?

Prema izvješćima evanđelja, Marija Magdalena bila je prva osoba koja se susrela s uskrsnulim Kristom, koja je Isusa na njegovu grobu po glasu prepoznala nakon što ju je zovnuo imenom. Ali zašto je upravo Marija Magdalena imala tu čast? Zašto je Marija prva, zašto nije netko od učenika? Treba se ipak prisjetiti nekih činjenica koje nam mogu barem donekle osvijetliti razloge takvoga Isusova postupka.

Mariju Magdalenu vidimo kako Isusa pomazuje za ukop i svojom kosom otire njegove noge. Marija Magdalena pod križem je bila i onda kad su drugi pobjegli. Konačno, Marija Magdalena u rano jutro tuguje na grobu za Isusom. Sve to nepogrješivo ukazuje da ga je istinski voljela. Isusova opraštajuća ljubav otvorila je i pokrenula nekoć Marijinu ljubav, ali i Marijina ljubav omogućuje susret s Isusovom uskrsnom ljubavi. Ne bi se smjelo zanemariti podatak da upravo preko Marije učenici u Jeruzalemu doznaju da je Isus zapravo živ – i tako poruka uskrsnuća ide dalje.

Isus se potom ukazuje Petru i Ivanu, za kojega u uskrsnim izvješćima stoji da je učenik kojega je Isus ljubio. Neki su detalji u tom izvješću vrlo značajni i treba ih uzeti u obzir. Evanđeoska izvješća donose podatak kako je upravo taj ljubljeni učenik bio prvi koji je dotrčao do groba, ali nije htio ući bez Petra. I njih dvojica iskusuju da je Isus živ pa se potom, s novom nadom, vraćaju u Jeruzalem donoseći ostalim učenicima radosnu vijest o Isusovu uskrsnuću. I opet ljubav po tko zna koji put igra bitnu ulogu!

Konačno, Uskrsli se pokazuje učenicima bez Tome. I opet je posrijedi raspoznajni znak koji legitimira Isusa pred njegovim učenicima. Znak raspoznavanja Uskrsnuloga jesu njegove rane, jest muka i smrt, jest ustvari Kalvarija. Naknadno objavljivanje Tomi nosi također te iste značajke. Toma, koji je samo paradigma određenoga tipa čovjeka, uvjerio se konkretnim stavljanjem ruku u njegove rane da je doista riječ o uskrsnulom Isusu.

Isus, međutim, izrijekom traži od Tome drugačiji stav prema uskrsnoj stvarnosti. On traži vjeru jer vjera s ljubavlju otvara put uskrsnoj stvarnosti. Bez vjere i ljubavi uskrsna zbilja ostaje zatvorena ljudskim očima i neprihvatljiva ljudskom srcu. Samo oni koji imaju u sebi duboku moć vjere i snažnu potporu ljubavi u stanju su se susresti s uskrslom Ljubavi i u njoj prepoznati preobraženu preduskrsnu stvarnost.

Iz navedenih podataka mogli bismo izvući određeni zaključak. Isus se ne ukazuje svima, nego samo onima koji ga vole i koji vjeruju u njega. Iz toga možemo s pravom iščitati važnu poruku koja ima univerzalno značenje: otvorenost srca u vjeri i ljubavi otvara oči za uskrsnu stvarnost, koja se inače ne može vidjeti običnim okom i iskusiti zatvorenim srcem. Zbog toga uskrsloga Isusa i ne mogu svi vidjeti.

Samo oni koji su solidarni s Isusovom mukom kao najdubljom zbiljom ljubavi prema čovjeku i za čovjeka, mogu vidjeti i prihvatiti njegovu uskrsnu stvarnost. Riječ je o zbilji koja je kudikamo dublja od površine života pa je zbog toga treba tražiti okom vjere i srcem ljubavi, a ne rukama i opipom kao što to misli Toma.

Kakvo bi svjetlo uskrsna zbilja mogla baciti i na naše vrijeme? Čini se opravdanim reći kako je i u ovim našim vremenima duboke mržnje i goleme ljudske patnje potrebno tražiti očima vjere i ljubavi stvarnost Kristova uskrsnuća. Upravo to treba ponovo i za naše vrijeme naglasiti: nju može vidjeti i prepoznati samo oko ljubavi i vjere.

U vremenu velike Kalvarije vlastitoga naroda doista je nužno biti solidaran s onima koji pate ne samo riječima nego ljubavlju srca, a s druge strane potrebno je u vjeri vidjeti kako se i gdje stvarnost patnje pretvara u stvarnost uskrsnuća. Evanđelja nas izvješćuju kako doživjeti Uskrs znači priopćiti ga drugima, kao što je to učinila Marija Magdalena, kako su postupili Petar i Ivan, apostoli, i ona dvojica učenika u Emaus kojima je u susretu s uskrsnulim Kristom gorjelo srce.

Jer uskrsna zbilja nije stvarnost koja se samo za sebe drži nego koja se dobiva u vjeri i ljubavi kao dar i koja se treba dalje dati kao dar. Uskrsna zbilja izvor je poslanja učenika u sav svijet. Ali ta ista uskrsna zbilja može i treba biti podlogom i našem poslanju da budemo svjedoci i u ovim vučjim vremenima: da ubijena istina doista ne može zauvijek biti ubijena, nego da će ustati živa u novome svjetlu; da razapeta ljubav ne može zauvijek biti zgažena, nego da će jednoga dana pobjedonosno vinuti kao pobjednica nad mržnjom.

S druge strane, nužno je vjerovati u tu logiku Kristova života i smrti prihvaćajući je rukama srca. Na koncu, ponovimo još jednom da biti svjedok Kristova uskrsnuća znači zapravo biti svjedokom budućnosti istine i ljubavi.

prof. dr. sc. fra Božo Lujić; “Iskre ljubavi iz evanđelja”,
Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2001.; 138-144.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s