Pater Šimo Marinović (DI) u nedjelju, 28. srpnja u 11 sati služit će mladu misu u našoj župnoj crkvi. Tim povodom zamolili smo ga da nam se predstavi kratkom autobiografijom.

Rođen sam 28. rujna 1989. u Doboju (BiH) kao prvi blizanac u obitelji. Uz brata blizanca Jerka, imam i šest godina mlađeg brata Marka. Otac Frano Marinović dolazi iz obitelji Ante Marinovića i Ljube rođ. Ćuro, a majka Pavica rođena od Ane rođ. Budimir i Nike Andrić. Sva moja obitelj potječe iz župe Svetog Ilije Proroka u Novom Šeheru kraj Žepča (BiH) gdje sam i sam kršten 5. studenog 1989.

Na početku rata dolazimo u Zagreb gdje se i nastanjujemo u kući u naselju Staro Brestje. Živimo u obiteljskoj kući s rođacima s majčine strane deset godina. Prva tri razreda osnovne škole pohađao sam u Sesvetama na Luci. Nakon izgradnje škole u Brestju ondje nastavljam svoje osnovnoškolsko obrazovanje. U župi Dobrog Pastira u Brestju primam prvu Svetu pričest i aktivno sudjelujem kao ministrant. Ova župa za mene ima veliko značenje, tu je moje zvanje raslo, jasno uz temelj obitelji i krsne župe u Bosni. Iako sam odrastao u Brestju, puno je malih stvari koje me vežu za Bosnu kao i za Sesvetsku Sopnicu, a ponekad baš te male stvari znaju igrati najveću ulogu.

U 7. razredu osnovne škole selim se u Sesvetsku Sopnicu, gdje primam sakrament Svete potvrde. Župna zajednica Gospe od Anđela pratila je i prati moju formaciju. Iako sam u njoj proveo samo pet godina, ova zajednica mjesto je gdje moja obitelj živi svoj svakodnevni hod k Bogu. Za mene je ona mjesto gdje me je Gospodin na poseban način držao u vezi s Njim. Naime, svoju želju za svećenički poziv nakon završene osnovne škole povjerio sam patrima Isusovcima te po njihovoj i svojoj želji odlazim u Osijek u Isusovačku klasičnu gimnaziju.

Taj period srednjoškolskog obrazovanja bio je moje prvo osobno intimno prijateljstvo s Bogom, dotadašnje shvaćanje djetinje i tradicionalno moralo se susresti s realnošću, otuđenošću, daljinom i osamljenošću. Bila je to moja pustinja.

Fra Grgo Martić, veliki ilirac pjesnik i prvi kapelan u Novom Šeheru, govori kako je Ponijevo njegova pustinja (selo u kojem je bila prva župna kuća i kapela župe) Ja bih možda mogao nazvati Osijek svojom pustinjom, tamo upoznajem isusovački način života. Što je još važnije, novi tip susreta s Bogom. Poput Ignacija na postelji, otkrivam razliku života koju bih volio živjeti ali još uvijek dosta nejasno.

Nakon pola godine vraćam se u Zagreb. Nastavljam srednjoškolsko obrazovanje u Strojarskoj tehničkoj školi Faust Vrančić, gdje stječem zvanje Računalnog tehničara u strojarstvu. Srednjoškolski dani donijeli su u meni mladenačka previranja i traženja. Gospodin se kroz to vrijeme poslužio redovitom mjesečnom ispovijedi u Zagrebačkoj katedrali kao načinom tihe prisutnosti u mom životu, a danas u tom vremenu pronalazim obilje radosti u ljudima koje mi je On podario na životnom putu.

Premda su u mojoj sredini skoro svi znali za moju dječačku želju za svećeništvom, gotovo nitko nije znao o mojim previranjima. Negdje pred kraj treće godine i oko početka četvrte smatrao sam se dovoljno snalažljivim i u mojim mislima bila je kuhala jedna stvar: “Mogao bih možda to i raditi. Ne treba mi puno, jedan posao poslije škole ne treba biti nešto veliko. Trebam biti zadovoljan s malim, što mi to treba sa svećeništvom?”. Bog bi negdje u meni palio iskru što znači biti tu u Božje ime kad se plače i kad se veseli, u trenucima koje Bog osjeća i živi s čovjekom, u kojima čitavo pouzdanje ljudi stane u probodeno srce Boga. Došlo je vrijeme završetka srednje škole i odluke u meni se stvorila želja probati još jedanput krenuti u nepoznato.

U sve to sam ušao poprilično slobodno unutar sebe bez velike euforije, ali s potajnim nadanjima da ipak vrijedi krenuti na put s Gospodinom. Za novicijat sam se nastojao pripremati koliko sam mogao, ali molitva i moj odnos s Bogom nisu bili iznimni. Već je novicijat za mene bio dobro formiran molitveni život, mjesto radosti gdje se samo treba pustiti i tu sam se i pustio, uživao u susretu s Bogom i ljudima. Kako je vrijeme u Družbi prolazilo, sve sam više uviđao kako sam sretan ondje.

Po završetku Novicijata dolazim u Zagreb na studij filozofije. Kroz taj studij u sklopu pastoralnih eksperimenata jednu godinu odlazim kod sestara Majke Terezije u pučku kuhinju gdje sam pomagao u kuhinji. Sljedeće dvije godine za apostolat dobivam pomoć u JRS-u (Isusovačkoj službi za izbjeglice) te redovito odlazim u posjet azilnom centru u Dugavama u kojem držim tečaj hrvatskog jezika i družim se sa tražiteljima azila. Tu uviđam veliku potrebu, ali i Božji poziv za brigu za stranca.

Godine 2013. pošao sam u Rim na pastoralnu službu gdje sam radio u Centru Astalli, što je JRS u Italiji. Kroz to vrijeme obavljao sam različite poslove, u početku pomažem u kuhinji na distribuciji hrane, dostavi s vozilom po centrima u Rimu, prvom prihvatu i pomoći pri administraciji, pomoći u ambulanti i farmaciji, dijeljenju higijenskih potrepština i odjeće i obuće, u različitim prihvatnim centrima povremeno vršim službu operatera po danu i na noćnim službama tih centara.

Još za vrijeme moje pastoralne prakse u Zagrebu u JRS u azilnom centru u Dugavama osjetio sam prisutnost Gospodinovu po strancu, i sam osjećajući se strancem i u konstantnom pokretu osjetio sam Božje djelovanje u svijetu kroz one ljude na putu, u vrijeme moje teologije i u fazama moje isusovačke formacije polagano sam uviđao kako ta moja blizina Gospodinu u liku stranca zapravo ima svoj odsjaj u liku Ignacija hodočasnika, promatrajući Ignacija i njegov put do osnutka Družbe pronalazio sam Ignacija kao svetca u pokretu, u vremenu svećeničkog mjeseca u Španjolskoj otkrio sam identitet Ignacija hodočasnika, shvatio da zapravo stranac u meni i oko mene zapravo poprima lik hodočasnika, čovjeka koji svoj život želi dati u hodu za Boga i k Bogu. Vrijeme studija teologije ova slika hodočasnika u meni je stvorila mirnoću i potvrdu zvanja na koji sam pošao.

Sad radosno iščekujem svaki korak koji me vodi bliže Njemu. Biti isusovac za mene je biti hodočasnik u službi Krista. Na Uskrs 2018. primio sam milosni dar od Gospodina, sveti red đakonata, pozvan živjeti služenje. Kroz to služenje Bog je otvorio novi put za mene, u studiju pastoralne teologije, u odluci da svoj studij približim pastoralnoj brizi obitelji. Moj svećenički poziv produbljuje u meni novi pogled prema hodočasniku koji mora utvrditi svoj identitet kako bi početak i kraj hodočašća bio utvrđen u Bogu.

Sve na veću slavu Božju!