Neki događaji u životu dugo se pamte, pogotovo oni neočekivani i radosni. Neke se osobe više pamte, pogotovo one velikodušne i vedre. Jednih i drugih u svijetu sigurno ima mnogo, ali u sadašnjem modernom, žurnom, tehnički opremljenom vremenu, i njih je sve manje.

Da nije sve samo tako, jedan događaj, doživljaj i priča to demantiraju. Ona je posebna, za san, za pamćenje. Započeta i ispričana sredinom ovog ljeta:

“Tata, idemo li mi ovo ljeto na more?”, upita Tomislav u dvorištu u ime razigrane mlađe braće i sestre. Očev (Robertov) pogled neizvjestan, siguran, opravdan, sadržajno tužan odgovor znatiželjnom sinu: “Ovo ljeto sigurno ne, a sljedeće – tko zna?!”.

Nimalo lako, a ni jednostavno nije bilo čuti i biti svjedok razgovora tog predvečerja između sina i oca. Čuvši to udaljih se razmišljajući o radosti i znatiželji jednog dječaka koja je na tren usahnula, ali se nije ugasila. Mogla je biti i ispunjena, umnožena… Potrebe su jedno, a stvarne mogućnosti obitelji drugo.

Valja i njemu početkom nove školske godine, rujanske jeseni slušati prijatelje i poznanike o ugodno provedenim i proživljenim ljetnim radostima i morskim čarima. Svi neće moći, bit će ih vjerojatno još. Na žalost… Turistička sezona u Hrvatskoj podbacila! Jest, nije, statistike, brojke, izvješća, usporedbe govore drugačije. Nadmeću se u svemu tome.

Intenzivno razmišljanje o razgovoru iz sredine priče. Djeca Tomislav, Lana, David, Jakov i najmlađi, najčešće bosonogi Petar… Ne izlaze mi iz glave. Jedna noć, druga, treća, zadnja… Slijedi poziv starom prijatelju, dugogodišnjem poznaniku Luki Martiću iz posavske Komarice, pokraj Dervente, sada nastanjenom na relaciji Zagreb – Novalja.

Može li u njegov apartman na moru nekoliko dana useliti ili stati obitelj Vučković sa svojih šestero djece, koja ovoga ljeta vjerojatno neće vidjeti mora. Tko, kada, koliko? Odgovor s druge strane: “Samo neka dođu… kod nas. Ja i moja Ljerka (Lukina supruga) rado ih primamo koliko god žele!”.

Neopisive li radosti u meni, a još veće u očima i na licima djece najstarijeg Tomislava, do najmlađeg Petra, a ništa ona manja nije uočena ni kod roditelja Roberta i Ivane nakon proslijeđene vijesti. Uzbuđenju, iznenađenju, dobroti nikad kraja.

U rane jutarnje sate, 23. kolovoza obiteljskim automobilom, nakrcanim najnužnijim stvarima i rekvizitima Vučkovići odlaze za Novalju, na otok Pag posjetiti i uzvratiti poziv Luki i Ljerki Martić. Uredno pripremljen(i) apartman(i), a još više otvorena srca njihovih domaćina iščekivali su nikad brojnije, a veselije goste.

U predvečerje petka, nedosanjani san je ostvaren. Iskren susret i prijem, a zatim tjedan dana kupanja, sunčanja, uživanja, zahvalnosti, druženja, molitve i pjesme s obitelji Martić, Tolić, fra Stipom iz župe i velikodušnim dobročiniteljima Karitativnog društva “Kruh sv. Ante” koji su zajedničkim snagama osnažili biblijsku zapovijed: “Tko god primi poradi mene jedno ovakvo dijete, mene prima” (Mt 18, 5).

Druželjubivi i susretljivi Martići primili su ih više, zato neka im je do neba hvala. Obogaćenog duha i odmornog tijela Vučkovići se sretno i zadovoljno vratiše potkraj kolovoza natrag novoizgrađenom domu i susjedima iznova zahvaliti Bogu za dar i blagoslov dobrih ljudi. Tako nastade i završi se jedna fino proživljena priča, a započela ne tako davno i daleko. Dao Bog da bude više ljudi i događaja koji će svjedočiti plemenitost, radost i dobrotu. Hvala od srca Luki, Ljerki i drugima.

fra Stipo Karajica