23. NEDJELJA – C 2016.
Mudr 9,13-18b; Ps 90,3-6.12-14.17; Flm 9b-10.12-17; Lk 14,25-33

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: S Isusom je putovalo silno mnoštvo. On se okrene i reče im: “Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!”

“Tko od vas, nakan graditi kulu, neće prije sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti: da ga ne bi – pošto već postavi temelj, a ne mogne dovršiti – počeli ismjehivati svi koji to vide: Ovaj čovjek poče graditi, a ne može dovršiti! Ili koji kralj kad polazi da se zarati s drugim kraljem, neće prije sjesti i promisliti da li s deset tisuća može presresti onoga koji na nj dolazi s dvadeset tisuća? Ako ne može, dok je onaj još daleko, poslat će poslanstvo da zaište mir. Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.”

Riječ Gospodnja.

Tko se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.

Ni na jednom drugom mjestu Isus s ovakvom ozbiljnošću ne govori o uvjetima za nasljedovanje kao u današnjem evanđelju. Nasljedovanje Isusa nije jednostavno. Ono ne mora biti fizičko kročenje za Njim i s Njim, to ne mora biti tjelesno odvajanje od svega dosadašnjeg, ali to svakako mora biti prioritet svakog kršćanina.

Oni koji kane poći za Isusom i slijediti ga, moraju čvrsto odlučiti i izabrati. Gospodin nikoga ne prisiljava, zna da je teško ostaviti obitelj i svoju ulogu skrbnika za njihove zemaljske potrebe. Zato kao da kaže: „Dobro razmislite! Morate se jasno opredijeliti.“ Budući da imamo slobodu odrediti što nam je prioritet, i s obzirom da smo mudra i razumna bića, Krist u naše ruke stavlja tu veliku i tešku odluku.

Evo kako razlikovati boriš li se za Krista ili za Napasnika

Mudri savjet starca Pajsija koristan svakom kršćaninu!

Pitao sam jednom nekog čovjeka: “Što si ti, borac za Krista ili borac za Napasnika? Znaš li da postoje borci za Napasnika?” Kršćanin ne treba biti fanatik, već treba voljeti sve ljude. Onaj tko se bez rasuđivanja razbacuje riječima, pa makar bile i ispravne, čini zlo. Poznavao sam jednog pobožnog pisca koji se vjernicima uvijek obraćao vrlo grubim jezikom, koji je, međutim, tako duboko prodirao da ih je do srži potresao.

Jednom mi reče: “Na jednom skupu jednoj sam gospođi rekao to i to.” Ali način na koji joj je to rekao sasvim sigurno ju je dotukao. Uvrijedio ju je pred svima. “Pazi”, rekoh mu, “ti na ljude bacaš zlatne vijence s dijamantima, ali tako kako ih bacaš, razbijaš im glave, ne samo one osjetljive, nego i tvrde”.

Ne bacajmo kamenje na ljude u ime kršćanstva. Onaj tko razobličuje nekog grešnika pred drugima ili sa strašću govori o nekoj osobi, toga ne pokreće Duh Božji, već neki drugi duh. Etos Crkve je ljubav: u svojoj se biti razlikuje od pravničkog. Crkva na sve gleda s velikodušnošću i gleda da pomogne svakome, što god da je učinio, koliko god bio grešan. Kod pojedinih pobožnih kršćana vidim neku čudnu logiku. U redu je njihova pobožnost, dobra je njihova usmjerenost prema dobru, ali im je potrebno i duhovno rasuđivanje i širina, kako njihovu pobožnost ne bi pratila uskogrudnost i tvrdoglavost.

Temelj svega je duhovnost, a iz nje proizlazi duhovno rasuđivanje, jer inače ostaje na šturom “slovu zakona”, a “slovo zakona ubija”. Onaj tko ima mir nikada neće sebe postavljati za učitelja drugima; takav čovjek više sluša, a kad biva upitan za mišljenje, odgovara smireno. Nikada neće reći “ja”, već “misao mi kaže” ili “Oci kažu”, odnosno, govori kao učenik. Onaj tko misli da je sposoban ispravljati druge ima mnogo samoljubivosti u sebi.

Starac Pajsije Svetogorac

prijevod: Miodrag Vojvodić | Bitno.net

Župni listić br. 473