28. NEDJELJA - C 2016. 2Kr 5,14-17; Ps 98,1-4; 2Tim 2,8-13; Lk 17,11-19
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
Dok je Isus putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: »Isuse, Učitelju, smiluj nam se!« Kad ih Isus ugleda, reče im: »Idite, pokažite se svećenicima!« I dok su išli, očistiše se.
Jedan od njih, vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac. Nato Isus primijeti: »Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?« A njemu reče: »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!«
Riječ Gospodnja.
Za razmišljanje
Ovonedjeljno evanđelje govori o događaju “na putu” na kojem Isus susreće desetoricu ljudi koji su – istina – živi, ali isključeni iz života i društva jer oni su gubavci. Guba je zarazna bolest i zato se društvo u Isusovo vrijeme štitilo od gubavaca njihovom izolacijom. To je bilo još veće zlo koje ih je snašlo. Ljudi su u Isusovo vrijeme smatrali da je guba Božja kazna, a gubavci veliki grešnici. Isus očito ne misli tako. Negdje na putu ta desetorica, koji nisu smjeli u selo, zaustave se podaleko i zavape: “Isuse, Učitelju, smiluj nam se!” Isus liječi ove jadnike koji su bili zapisani smrti.
Isus je takva i slična ozdravljenja i prije činio pa to i nije veliko iznenađenje. Iznenađenje je što devetorica nastavljaju put, a samo se jedan vraća zahvaliti Isusu. On slijedi poticaj duše da proslavi Boga koji mu je učinio takvo divno djelo. To je čovjek koga su Židovi izbacili iz zajednice kulta, bogoštovlja: on je Samarijanac. On je odstranjen od Jeruzalema i hrama, kao “duhovni” gubavac. Međutim u njegovu postupku i njegovoj duši rađa se novo bogoštovlje, nova vjera, u duhu i istini. Kod Samarijanca koji je došao zahvaliti, uz tjelesno čudo, dogodilo se još nešto veće: čudo vjere. To je sloboda srca, radost duše, novi život. To je ozdravljenje iznutra. Preko tjelesnog ozdravljenja on je došao do vjere u onoga tko ga je fizički ozdravio.
Starče, kako trebam moliti?
Trebaš se osjećati kao malo dijete, a Boga osjećati kao svog Oca i moliti ga za sve što ti je potrebno. Razgovarajući tako s Bogom nećeš se htjeti odvojiti od Njega jer čovjek samo u Bogu nalazi sigurnost, utjehu, neizrecivu ljubav i božansku nježnost. Molitva je kada stavimo Krista u svoje srce i zavolimo ga svim svojim bićem. “Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, i svim umom svojim”, kaže Sveto pismo.
Kada čovjek zavoli Boga i ima zajedništvo s Njim, ne dotiče ga se ništa zemaljsko. Kao da je lud. Pusti ludom čovjeku najbolju glazbu – ne dotiče ga se. Pokaži mu najbolje slikarsko platno – ne pridaje mu nikakav značaj. Daj mu najbolje jelo, najbolje odijelo, najbolje mirise – ne haje za to, on je u svom svijetu. Tako je i čovjek koji je u zajedništvu s nebeskim svijetom, prilijepljen za njega i ništa ga od tog svijeta ne može odvojiti. Kao što ne možeš otrgnuti dijete iz majčina zagrljaja, tako ne možeš odvojiti od molitve ni čovjeka koji je shvatio njen smisao.
Što dijete osjeća u majčinu zagrljaju? To može razumjeti samo onaj tko osjeća prisutnost Božju, a sebe doživljava kao malo dijete. Poznavao sam ljude koji su se osjećali kao mala djeca kada su molili. I da ih je netko čuo u vrijeme molitve, rekao bi da su u pitanju mala djeca. A da je još vidio i pokrete koje su pravili, rekao bi da su poludjeli! Kao što dijete trči, hvata se za očev rukav i govori: “Ne znam kako, ali učinit ćeš mi ono što tražim”, isto tako jednostavno i iskreno ovakvi ljudi mole Boga.
Starče, može li želja za molitvom nastati od jedne osjećajne potrebe za prisnim zajedništvom, za utjehom? Pa ako i nastaje od jedne dobre osjećajne potrebe za Bogom, zar to nije dobro? Ali čini se da ti zaboravljaš i hitaš na molitvu samo kada ti nešto treba. Razumije se, zbog toga Bog i dopušta različite potrebe i teškoće, kako bi pribjegavala Njemu iako je mnogo bolje kada dijete iz ljubavi trči ocu ili majci. Zamisli da jedno dijete, koje zna koliko ga roditelji vole, na silu guraju u zagrljaj oca ili majke. Bog je najnježniji Otac. On nas voli. Zbog toga s čežnjom trebamo iščekivati vrijeme molitve i nikada se ne prestati zasićivati razgovora s Njim.
Župa B.D. Marije Anđeoske 