29. NEDJELJA - C 2016. Izl 17,8-13; Ps 121,1-8; 2Tim 3,14-4,2; Lk 18,1-8
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Kaza Isus svojim učenicima prispodobu kako valja svagda moliti i nikada ne sustati:
»U nekom gradu bio sudac. Boga se nije bojao, za ljude nije mario. U tom gradu bijaše i neka udovica. Dolazila k njemu i molila: ’Obrani me od mog tužitelja!’ No on ne htjede zadugo. Napokon reče u sebi: ’Iako se Boga ne bojim nit za ljude marim, ipak, jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me.’«
Nato reče Gospodin: »Čujte što govori nepravedni sudac! Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu. Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?«
Riječ Gospodnja.
Za razmišljanje
Ustrajnost u molitvi jedan je od najvećih darova vjere. Mojsijeva molitva bila je odlučna u borbi protiv Amalečana. Kad nije mogao ustrajati sam, pomagali su mu Aron i Hur. U evanđelju je ustrajnost utjelovljena u liku udovice. Udovica je žena prepuštena sama sebi, bez ikakve zaštite i nekoga tko bi se za nju zauzeo – nema ništa drugo osim molitve.
Udovica je bila sigurna da je zakon na njenoj strani i zato je uporno, ponovo i ponovo dolazila, k istom sucu, tražiti svoje pravo. Sudac je suviše moćan i siguran u svoj položaj pa nema nikakve potreba pomoći udovici. Ali, svojim upornim ‘dodijavanjem’ udovica ipak dolazi do svoga prava. Sudac popušta pred njezinom upornošću.
Isus apostolima pokazuje udovicu koja se bori s nepravednim sucem, kao primjer ustrajnosti i odlučnosti u molitvi. Njezina molitva pokazuje da molitva onoga koji je “najmanji” i “zadnji” neće biti ignorirana od Boga. Čak i nepravedni sudac, kojemu nije stalo do udovice, na kraju joj ipak pomaže. Iz ovoga proizlazi da će nam tim više pomoći Bog koji nas voli. Bog je onaj koji je na našoj strani. Bog će uslišati naše prošnje, u to nema sumnje. Ali On želi s nama biti i ostati u dijalogu, želi biti uključen u naš svakodnevni život.
Priča o zvijezdi
Priča počinje na morskoj obali, u romantičnoj stjenovitoj uvali s pjeskovitim morskim žalom. Noću je veliki val na pjeskovitu obalu izbacio stotine morskih zvijezda. Prekrasne su, a golemo je prirodno bogatstvo otkriveno pogledu. No zasjalo je sunce, žari i prži zvijezde i one ugibaju.
Na obali su i dva čovjeka. Svaki dolazi iz drugog smjera. Prvi, hodajući prema sredini, gleda u to bogatstvo koje ugiba i tužan misli: “Koja ljepota, koja dragocjenost, kolika vrijednost, a ugiba i nestaje. Zar je moguće da tolika ljepota, tolika raskoš morskih dubina propada u jednom hipu? A koliko ih samo ima. Nepravda je to što te prekrasne morske zvijezde moraju uginuti i nestati. A očito moraju.”
Tužan korača dalje i razmišlja o tome kako je to zbilja velika šteta. I samo razmišlja. Drugi, dolazeći sa suprotne strane, šeta lagano i zabrinuta pogleda, ali se svaki čas sagne i nešto baca prema moru. I nešto radi. A kad su se sreli, prvi čovjek vidi da drugi u more baca morsku zvijezdu.
Prišavši mu posve blizu, prvi čovjek upita: “A što tovi radite?” Drugi odgovara: “Vraćam zvijezde moru!” Prvi začuđeno pita: “Ali čemu? Pogledajte koliko ih samo ima? Za sve njih nema šanse!” A drugi se čovjek sagne, uzme u ruke jednu zvijezdu i baci je u more odgovarajući: “Ali za ovu ima šanse!”
Župa B.D. Marije Anđeoske 