FOTO/VIDEO: Hod Franjevačke mladeži: Iskustvo koje mijenja život

Dvanaestodnevno hodočašće Franjevačke mladeži započelo je 23. srpnja u Virovitici. Više od 100 framaša odlučilo je ponijeti križeve svakodnevice u Asiz, rodno mjesto našeg zaštitnika svetoga Franje. Među njima je bilo i šest naših framašica: Margareta, Ivana, Marija, Laura, Katarina i ja.

Od Virovitice preko Pitomače, Đurđevca, Virja i Velikog Trojstva, sedmi dan stigli smo u Bjelovar. Kroz tih sedam dana slušali smo o darovima Duha Svetoga i naučili kako nam nitko ne može oduzeti darove koji su nam dani te su darovi ključevi nebesa kako i samo geslo Hoda kaže: “Darovima nebeskim, vratima nebeskim”.

Imam osjećaj kao da niti jedna riječ nije dostojna svega što sam osjetila. Od početka ništa nije bilo kako sam zamišljala ili sam imala prevelika očekivanja. Puno stvari me ljutilo, razočaralo, boljelo… Nije mi bilo jasno koja je svrha mene na ovom Hodu. No Gospodin mi je najviše govorio kroz te trenutke i preko ostalih framaša.

Nakon pređenih otprilike 100 kilometara krenuli smo autobusima za Asiz. Obišli smo Asiz, crkvu sv. Damjana, Greccio, Fonte Colombo, Carceri, La Vernu, Baziliku sv. Franje, Baziliku sv. Klare i ostala mjesta koja je posjećivao sv. Franjo i tako zadnji dan stigli po potpuni oprost u baziliku Gospe od Anđela gdje smo, s ostalim framašima iz drugih dijelova Europe, imali slavlje.

Riječima se ne može opisati koliko smo blagoslova dobili tijekom hoda po Hrvatskoj, ali i po Asizu. Mislila sam da će sve biti toliko dobro, da će žuljevi biti jedini križ koji bih donijela u Porcijunkulu, ali stvorilo se tu puno više toga. No tek sada vidim zašto mi je bilo toliko borbeno.

Odjednom je svaki problem, svaka muka i svaka nedoumica nestala. Framaši su mi svojim zagrljajima i pogledima govorili i naviještali glasnije nego ikad. I to je bila kruna hodočašća. Toliko mi se bitnih sitnica dogodilo da je to dovoljno da ovaj Hod ne bude nikada zaboravljen.

Na kraju bih voljela istaknuti kako je kruna framaškog puta ovaj Hod i onaj osjećaj kad znaš da nikada nisi sam. Gospodin me naučio da su Božji planovi uvijek bolji i da On uvijek ima rješenje za ono što stavi pred mene. Pokazao mi je ono bitno i uputio korake na ispravan put.

Sada, kad smo se vratili u realnost, nekako mi je krevet preudoban, nedostaje mi stotinjak ljudi oko mene, budi me zvono budilice, nitko mi ne govori da kasnim, kruh ima soli, za predjelo ne jedem tjesteninu svaki dan i ostale su mi jedino fotografije kao podsjetnik barem trenutka framaške radosti i onaj osjećaj mira kojeg sam zamrznula u Porcijunkuli. Treba li jednom framašu nešto više?

Paula Plivelić, Frama Sesvetska Sopnica

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s