Putovi kojima mi ljudi hodimo često i nisu toliko neprohodni i trnoviti koliko ih sami učinimo takvima. Naša nezainteresiranost, ravnodušnost i okupiranost čine ih neprohodnijima, težima i bolnijima nego što trebaju biti.

Ove rečenice možda zvuče kao da su već mnogo puta, u više različitih konteksta izrečene. Zvuče kao nešto što biste rekli tvrdoglavom adolescentu dok treći put zaredom čini istu pogrešku, ali istinite su.

Koliko ste se samo puta u životu našli u nekom vrtlogu rutine koja vam obuzme cijeli život? Koliko ste puta trčali u svim smjerovima i tražili nešto što bi vas usrećilo barem nakratko jer je spomenuta rutina nadvladala vašu želju za potpunim predanjem drugim osobama i želju za samoostvarivanjem?

Svojim primjerom mogu posvjedočiti da je to nešto što mi se nemalo puta kroz život dogodilo.  Zato se, s vremena na vrijeme, treba odmaknuti od toga. Staviti rutinu u drugi plan i oživjeti svoj duh. Upravo to je ono što je nas 60-ak, od kojih osmero framaša iz Sesvetske Sopnice, odlučilo napraviti u vikendu od 9. do 11. ožujka. Udaljili smo se od svoje svakodnevice i otišli na duhovni seminar u Međugorje.

Seminar u organizaciji Frame Dubrava održao se pod duhovnim vodstvom fra Serđe Ćavara. U ta tri dana imali smo priliku za ispovijed, razmatranje Božje riječi, zajedničku molitvu i svetu misu te druženje.

Posjetili smo kuću Milosrdnog Oca u kojoj borave bivši ovisnici, bili smo u Majčinom selu, kod kipa Uskrslog, popeli se na Brdo ukazanja i slušali razne plodonosne nagovore, a na povratku obišli i kraljevski grad Knin – samostan Svetog Ante, crkvu Velikoga Hrvatskog Krsnog Zavjeta i tvrđavu gdje je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman 6. kolovoza 1995. podigao trobojnicu i ponosno uzviknuo: “Imamo Hrvatsku!”.

Dobili smo priliku ostaviti sve po strani, usredotočiti se na Boga, na naš odnos s Njim. Dobili smo priliku vratiti se onim pravim i istinskim temeljima našeg zajedništva. I na kraju, priliku da iznova upoznamo Boga i Njegovu Majku, ono Njegovo što je u nama cijelo vrijeme, onu duboku čežnju naše duše, ali nam naša pasivnost, zaboravljivost ili, jednostavnije, želja da se suobličimo ovome svijetu često oduzima… Pa tko lud takvu priliku ne bi iskoristio?

Završila bih onom Augustinovom:

“Ti si Bog moj, tebi uzdišem danju i noću… Kasno sam te uzljubio, Ljepoto, tako stara i tako nova. A eto, ti si bio u meni, a ja izvan sebe. Ti si bio sa mnom, a ja nisam bio s tobom. Zvao si me i vikao, probio si moju gluhoću. Zabljesnuo si, sijevnuo si i rastjerao moju sljepoću. Prosuo si miomiris, a ja sam ga upio pa uzdišem za tobom. Okusio sam ga pa gladujem i žeđam. Dotaknuo si me i ja gorim za mirom tvojim.”

I zbog svega prethodno navedenog – tražite Boga. Čak i onda kada mislite da vam se ne otkriva i da je najskriveniji. Tražite Ga jer je svaka vaša potraga jedna stepenica prema Njemu, jedan čin koji donosi mnogo više od pukog zanosa i euforije.

Tražite Ga jer će svaka vaša potraga i vraćanje Bogu biti vraćanje na izvor neiscrpne, savršene i apsolutne ljubavi i radosti.

Laura Bešlić, Frama Sesvetska Sopnica