Tridesetero mladih framaša iz Sesvetske Sopnice u nedjelju, 10. lipnja 2018. izreklo je svoje “Evo me” i tako se obvezalo da će živjeti Evanđelje, po uzoru na svetoga Franju, kroz godinu dana.

Od njih trideset, dvadeset i dvoje obnovilo je svoja obećanja življenja evanđelja u bratstvu Franjevačke mladeži, a njih osam po prvi je put izreklo svoje “Evo me” i odlučilo se na taj put poziva.

Svečana misa započela je u 18 sati u župi Blažene Djevice Marije Anđeoske, a misno slavlje je prevodio fra Zvonko Benković. Framaši su za svoje geslo odabrali citat iz Markova evanđelja koje se čitalo toga dana: “Evo majke moje, evo braće moje”. Svoje geslo povezali su s Crkvom kao Majkom, s Franjinim odnosom prema Majci Mariji te s braćom framašima koje im je Bog podario.

Nekoliko tjedana prije samih obećanja pripreme su polako počele. No, kao i uvijek, nešto mora ostati za zadnji dan. U meni se polako javila panika i osjećaj nervoze koji sam lagano prekrila govoreći kako nećemo ništa stići i kako neće sve dobro završiti. Nekoliko minuta prije misnog slavlja ta mala, slatka nervoza lagano je prešla u nešto veliko i nimalo slatko.

Još gledaš oko sebe i paziš na svaki detalj te da sve prođe kao po špagi, najlakše rečeno – savršeno. Obred obećanja počinje i ti slušaš tuđa imena i istovremeno gledaš čistu sreću na licima svoje braće. I evo, dolazi i vrijeme da i ti kažeš svoje “Evo me”, tresu ti se noge i glas ti pomalo drhti, ali uspijevaš izreći Bogu i braći koja su pored tebe da si tu i da si spreman odazvati se na svaki poziv dobra koji ti se na tvom životu pojavi.

Kako se bliži kraj mise, ti se smiruješ i shvaćaš da nije važno je li sve savršeno i je li netko napravio neku grešku koju ionako nitko nije primijetio. Konačno počinješ uživati i veseliti se sa svojom braćom. Kasnije i zaboraviš sve i znaš samo da su te toga dana okružila i ispunila tvoja braća i da zajedno slavite svoja obećanja i pjevate (po mogućnosti Matu Bulića).

Za kraj bih željela samo zahvaliti dragom Bogu na snazi i hrabrosti koju mi je dao da se mogu odvažiti i nastavljati koračati ovim framaškim putem. Želim Mu se zahvaliti na Njegovoj prisutnosti toga, ali i svakoga dana i što mi je na put stavio te divne ljude s kojima dijelim svoje strahove, radost i tugu.

Marija Radoš, Frama Sesvetska Sopnica