FOTO: Camino de Santiago – jedna čudesna priča

Odluka je moćna. Zato sam s lakoćom hodao Camino. Kad danas, tjedan dana nakon povratka u Zagreb, razmišljam o Caminu mogu samo ponoviti – jedna čudesna priča.

Camino de Santiago (španj. Put svetog Jakova) počeli su hodati davni hodočasnici u desetom stoljeću, ceste su označene, putevi poznati i zovu neke nove današnje hodočasnike, privlače ih, grle i vole istinskom ljubavlju. Sve započinje u Francuskoj u mjestu pomalo čudnog naziva San Jean Pied de Port, a završava na krajnjem zapadu Španjolske u Santiago de Composteli.

Putem sam svakodnevno skupljao pečate u svoju hodočasničku putovnicu. Nakon 800 kilometara hodočašća u punom smislu riječi – odnosno 35 dana hodanja, došao sam u Santiago na grob svetog Jakova apostola u prelijepu katedralu, na trg ispred nje. Taj dan dolaska, erupcija oduševljenja, slavlja, smijeha, puno suza koje jednostavno ne možete zaustaviti, ležanja nasred trga i sve to s hodočasnicima iz cijelog svijeta s kojima sam tjednima hodao Camino trenuci su koji ljudima sasvim sigurno mijenjaju živote nabolje.

Na kraju sam u hodočasničkom uredu u Santiagu dobio Compostelu, krasnu renesansnu diplomu na latinskom jeziku kojom crkvene vlasti potvrđuju da sam prošao cijeli hodočasnički put.

Razmišljao sam dugo o odlasku na Camino, pet godina se nisu posložile sve okolnosti koje bi mi omogućile ostvarenje moje želje. I onda se dogodio taj trenutak u vremenu te sam u dvadeset dana kupio svu opremu, avionsku kartu i krenuo. Pripreme nema jer nema sporta koji vas može pripremiti za cjelodnevna hodanja iz dana u dan – nekad po 12 sati, po 40 kilometara. Zato je odluka moćna. Jednostavno hodate. Bez bolova, bez patnje, bez napora. S druge strane, Camino je sve osim hodanja – toliko kompleksan, pun duha, pun blagoslova, slojevit u svakom smislu.

Hodam sam, ali nisam usamljen, to je Camino. Hodajući imam vremena za razmišljanje i često mi pada na pamet “Solus cum Deo solo”. S druge strane, hodati s hodočasnicima iz cijelog svijeta privilegija je i blagodat. Svećenici bi na večernjim misama znali pročitati po 30 zemalja iz kojih su hodočasnici na toj misi, a mise i blagoslovi poslije njih toliko su dirljive da bi uglavnom završavale suzama mnogih hodočasnika.

Međutim nema tužnih lica. Hodajući s hodočasnicima upoznao sam mnoge od njih, čuo puno zanimljivih priča, puno lijepih, ali još više vrlo potresnih priča o sudbinama, bolestima, problemima, patnjama i potrebama za izlječenjima duha i tijela. Razgovarao sam i hodao s odlučnim, sjajnim ljudima iz više od stotinu zemalja jer Camino se sastoji od novih imena i svitanja.

Brojni su blagoslovi Camina, sasvim sam siguran da nema nijedne osobe koja se nije promijenila nakon dolaska u Santiago, bez obzira na motive i razloge koji su ih potaknuli da hodaju Camino. Jedan od blagoslova jest ne biti zabrinut dolaskom na cilj već kako stići s drugima. To hodočasničko bratstvo, baš prema molitvi “da svi budu jedno”, dijeljenje svega što trenutačno imate u ruksaku ili na tanjuru i to bez ikakvih pitanja toliko su lijepe geste da vas svaki put dotaknu usred srca. Zato jedan od blagoslova glasi – “Blagoslovljen budi hodočasniče, ako je tvoj ruksak prazan, a tvoje srce puno osjećaja i emocija”. Mogu potvrditi da se događaju čuda, prava čuda, ozdravljenja, izlječenja, jednostavno sve što vam može pasti na pamet.

Hodočasnici doista vole Camino, neki od njih zato hodaju više puta, putem sam upoznao čovjeka koji hoda 11. put. Jedan od čudesnih ljudi s kojima sam hodao je James, Amerikanac. Prije sedam godina dobio je najteži oblik raka prostate i liječnici su mu otvoreno rekli kako mu je ostalo samo 18 mjeseci života. Završio je četvrti Camino, zajedno smo došli u Santiago i slavili na trgu. Alenka, Slovenka, koja je nedavno pobijedila rak dojke, nedovoljno oporavljena i bez pristanka liječnika počela Camino, toliko je čudesna žena da zaslužuje svako poštovanje i divljenje. Slavili smo zajedno u Santiagu. Ovakvih primjera imam još nekoliko.

S druge strane, kako hoda puno mladih, pametnih, odvažnih ljudi događaju se i lijepe ljubavne priče, posebno me dirnula ljubav Irene, Španjolke i Thallesa, Brazilca.

Moj Camino je obilježila i jedna molitva, to je Molitva dobrom pastiru (Psalam 23). Na samom početku sam sreo pastira s nekoliko stotina ovaca i tako je hodajući s Michelle, Amerikankom, spontano krenulo jer sam prvi put molio za nju. Molio sam još 50-ak puta u raznim prigodama i za mnoge hodočasnike. Na hrvatskom jeziku, prije toga bih objasnio što ću moliti te da jednostavno slušaju jezičnu melodiju i uživaju u glazbi koju naš jezik ima. I tako – “Gospodin je pastir moj, ni u čem ja ne oskudijevam; na poljanama zelenim on mi daje odmora. Na vrutke me tihane vodi i krijepi dušu moju…”.

Što reći kao zaključak? Vrijedilo je hodati jer svaki korak je blagoslov. Ako u budućnosti budem imao priliku rado ću ponoviti Camino. Tu nemam dileme. Mogu samo najaviti da ću u dogovoru i uz suglasnost našeg župnika fra Zdravka najesen u crkvi održati prezentaciju i predavanje o Caminu jer sam snimio mnoge prekrasne fotografije i videe koje vrijedi pokazati svim zainteresiranim župljanima. Predavanje bi bilo integralno – o Španjolskoj povijesti, kulturi, kršćanstvu, crkvama, blagoslovima, umjetnosti, rekonkvisti, templarima, arhitekturi, prirodi, geologiji, ljudima, hrani; jednostavno svim aspektima prelijepog Camino doživljaja.

Pozivam vas da počnete razmišljati o svojem Caminu. Krenite. Odvažnost je zarazna.
Sve vas pozdravljam hodočasničkim pozdravom – Buen Camino!

Darko Raguž, peregrino compostelano

Oglasi

Jedna misao o “FOTO: Camino de Santiago – jedna čudesna priča

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s